Прича о Лепи Радић:

U njenoj porodici, koja vise nije onako velika kao onda kada je ona bila djevojcica, vidio sam sest partizanskih spomenica i jedan Orden narodnog heroja. Tri su pricvrscene na crnom somotnom jastucicu. Jedna spomenica i Orden heroja sa zlatnom vrpcom pripadaju njoj. Jastuce nije u njenoj kuci, jer kuce vise nema. Izgorjela je u kozarskoj ofanzivi 1942.

Na njenim temeljima podignuta je skola koja nosi ime Lepe Radic.

Vidio sam to u Bosanskoj Gradiski, nasem gradu, u gradu koji vise nije onakav kao onda kada je Sveta Radic, njen otac, dovlacio bukove cjepanice iz Prosare i prodavao ih s mukom da bi platio skolarinu za kcerke u zanatskoj skoli. Nas grad sada je ljepsi i veci. U zavicajnoj sobi sakupljene su mnoge uspomene jednog razreda i generacije koja se borila i koju je unistio rat na ovom keju kraj Save.

Gledam malu sliku i na njoj dvanaest nasmejanih djevojcica u sarenoj nosnji. Zagrljene, stale su pred kameru. Na poledini se jedva moze procitati izblijedjeti rukopis: "Peti razred Zenske zanatske skole u Bosanskoj Gradiski. Ekskurzija sa Susaka 7. VII 1939." Bilo je to prvo i posljednje zajednicko putovanje njihovog razreda. Cetiri nasmijane djevojcice samo su jednom vidjele nase more. Cudna je bila njihova sudbina.

Setale su one ovim kejom pod kestenovima i njihov zvonki smijeh sa obale osvajao je gimnazijalce. Voljele su, kao i sve djevojcice na svijetu, da setaju sa mladicima u tisini veceri. Svoje prve sastanke zakazivale su preko cedulja krisom doturenih ispod skolskih klupa. I to nikome nije smetalo, sve do jednoga dana kada je dosao rat i kada su djevojcice naglo-odrasle.

Skolovanje jos nisu bile zavrsile kada za njih u ovom gradu vise nije bilo mjesta. Njihovo omiljeno setaliste na keju ostalo je pusto. Obalom se vise nije cuo smijeh, a sa druge strane rijeke, iza zidina Stare Gradiske, sve cesce su dopirali stravicni krici. Neka teska tama, a to nije bila posavska gusta magla, pritiskala je nas grad. On je tonuo sve dublje u svoju mutnu rijeku i zivot u njemu polako je prestajao.



Pod fasistickim vjesalima prekinut je zivot 32 mlade Kozarcanke: neposredno pred rat ovaj razred zenske zanatske skole iz Bosanske Gradiske fotografisao se na na izletu u Susaku. Tada djevojcice nisu ni slutile da ce ih rat gurnuti u nezapamceni ljudski pakao. Mira Raca, Desa i Mira Bamburac, Desa Bohatjuk i Seka Zaric objesene su na malom trgu u Bosanskoj Gradiski, a Lepa Radic, njihova skolska drugarica, u Bosanskoj Krupi



Lepa Radic, rodena 19. decembra 1925. godine u selu Gasnici kod Bosanske Gradiske, najmladi je narodni heroj Kozare. Partizanka je od ustanka, uhvacena u cetvrtoj neprijateljskoj ofanzivi u Podgrmecu i obesena na malom trgu u Bosanskoj Krupi februara 1943. godine.

Na njegovom malom trgu, kraj keja, jos stoji stari i zardali elektricni stub. Ni po cemu se ne razlikuje od ostalih takvih stubova. Pa ipak, on je spomenik jednoj mladosti.

Stara uciteljica Dragica Radulovic ne moze da zaboravi kada su njene ucenice Seka Zaric, Desa i Mira Bamburac, u svojoj sesnaestoj godini, na njemu bile objesene. Ona cesto dolazi u muzej koji kazuje o onim stravicnim vremenima pod Kozarom, dugo stoji kraj jedne vitrine, kao kraj najvece svetinje, i gleda u izvezene radove svoje male, i uvijek nasmijane ucenice Zenske zanatske skole. To su one velike, purpurne, crvene ruze, utkane u vez koji je postao legenda.

Lepa je voljela svoj mali grad, a jos vise mirnu Bistricu, selo pod sumom na Dubickoj cesti. Tu je ona mastala, citajuci zabranjene knjige koje joj je Vladeta, njen stric, donosio iz Banjaluke. Bila je jos djevojcica kada mu je napisala svoje prvo pismo: "Dragi ciko, dodi, otelila nam se Goluba i dosao je u selo novi pop" - i on joj je poslao "Berace pamuka".

Mala nestasna djevojcica prva je u selu procitala "Gvozdenu petu" i roman "Mati".

A kada je dosao rat, Nijemci su prolazili putem i kraj njene kuce. Ona se pela na zvonik crkvice da ih sto bolje vidi. Tada je Vladeta vec bio otisao u Kozaru sa Sosom. Ubrzo zatim otisao je i otac Sveto, pa stric Vojo i njegova drugarica Jovanka. Sve ih je ona ispratila. A jednog dana rano u zoru, kada je padao snijeg, dosle su ustase. Vezali su babu Darinku, sestru Daru i nju. Lepa je tada bila najmladi talac zatvoren u Gvojicevom podrumu u Gradiski.

Poslije 20 dana, kada su ipak bile pustene, u decembru 1941, Lepa se vise nije vratila kuci. Sa sestrom Darom otisla je pravo u Grbavce, partizansko gnijezdo pod Kozarom.

U Grbavackoj ceti, medu prvim omladincima, bila je i ona kao petnaestogodisnja djevojcica. U ambulanti Drugog krajiskog odreda bila je najmlada bolnicarka. Mladen Stojanovic legendarni komandant kozarskih partizana i ljekar, naucio ju je kako se njeguju ranjenici. Shvatila je to brzo. I kada je bilo najteze, te prve ratne zime, znala je svojom vedrinom da ohrabri ranjene drugove. U dubini sume, iznad prijedorske Bistrice, nalazila se baraka za ranjenike. Nocu, pored uvrnute petrolejke, ona im je ublazavala bolove. Tako je jednom primijetila da se sezdesetogodisnji Trivun Kukic, iako tesko ranjen u desnu ruku, svake veceri moli bogu, krsteci se pri tome uz velike napore svojom ljevicom. Na njenu molbu da se ne napreze - prestao je Trivun da se krsti, ali pod uslovom da se ona moli za njega. I ona se molila.

U sesnaestoj godini, drugoj godini rata, tu u dubini Kozare, primljena je Lepa Radic u Partiju. Kandidatski staz za nju nije bio potreban. Tada je napustila ambulantu i bacila se svim zarom na nove zadatke. U jeku najzescih borbi pod Kozarom presla je u Podgrmec.

I dok je bjesnila ofanziva pod Kozarom, u julu 1942. ona je sa omladinom organizovala na ravnici Pucenik prvu ratnu zetvu. Stotine omladinki znjele su nocu zito. Omladina Podgrmeca ponosila se Lepom Radic.

A tamo preko Sane neprestano je grmilo. Njena Kozara, drugovi i porodica bili su u obrucu. U njemu su pali i otac, i brat, i stric, koga je posebno voljela. Vladeta je pao junackom smrcu. Bio je zamjenik komandanta bataljona. Na proboju obruca oko Kozare nasao se sa masom zena i djece iz zbjega. Ispalio je rafal na Nijemca koji je bajonetom ubio sedmogodisnju Brankicu, kcerkicu uciteljice Nele Bojanic, koja je ispala iz granja kada je majka kraj nje pala mrtva.

- Gade! - rekao je Vladeta, presao preko mrtvog Nijemca i krenuo prema streljackom stroju. Tukao je iz svoje masinke ne skrivajuci se sve dok nije i sam pao.

Na putu za vjesala...

Fotografije o herojskoj smrti Lepe Radic pronadene su kod ubice.

Nije imala punih 18 godina kada je prkosno stala pod njemacka vjesala.

Sedmog januara 1943. Lepa je dosla u Jasenicu, na smotru Cetvrte krajiske divizije. To je bila i njena divizija, puna Kozarcana, kojom je komandovao Sosa. A ona je na smotru dovela svoju omladinu da vidi Tita i preda mu poklone. I to je bio onaj najljepsi trenutak u njenom zivotu, u zivotu borbene mladosti ovoga kraja.

Utabanim stazama gazili su Krajisnici cvrstim korakom pored Tita, a on je stajao na tribini okicenoj sarenim cilimima. Omladina je pjevala njemu i brigadama, Prvoj, Drugoj, Petoj. I nikada nije ispjevano toliko pjesama, stvoreno toliko novih stihova na jednom zboru kao toga dana na snijegu pod Grmecom.

A onda su brigade otisle na svoje polozaje. Pocinjala je ofanziva, po redu cetvrta.

U Srednjem Duboviku, na sastanku Opstinskog komiteta Partije, ciji je clan bila i Lepa, podijeljeni su zadaci. Jake njemacke snage zaposjele su prilaze Grmecu, a u njemu su bile partizanske bolnice, oskudni magacini hrane, zbjegovi naroda i djeciji domovi. Kroz snijezno bespuce Grmeca, Lepa je povela 150 zena i omladinki za Drugom i Petom brigadom. Njihova kolona nailazila je na prizore koje samo ratni uzasi mogu da ostave iza sebe.

Jedan zbjeg sa zenama i djecom zapao je u dubok snijeg. Zastali su da se malo odmore, i to je bio njihov posljednji predah. Svi su se bili smrzli i sjedili ukoceni kao kameni kipovi. I hrana koju su nosili u zavezljajima, hljeb i sir, sve je bilo skamenjeno.

Lepa je od sto prikupljenih carsava sa zenama napravila sto nosila za ranjene i promrzle drugove. To je bilo i najpotrebnije.

Ali u zestokim borbama, kada su citave brigade patile od halucinacija, i njen zbjeg je iznenada opkoljen u dubokom snijegu kod baraka iznad sela Prastala. Ona je ispucala na Nijemce sve metke iz svoje puske i pistolja, ali time nije mogla da odbrani ni sebe ni zbijeg koji je predvodila. Pozivala je na borbu i golim rukama. Ostala je prkosna i onda kada je savladana udarcima kundaka.

U pratnji dobro naoruzanih i opremljenih njemackih vojnika, ona je nemocno gledala svoju gladnu i promrzlu kolonu na snijegu.

Poslije tri dana Lepu su dovezli automobilom do starog bagrema u Bosanskoj Krupi. Stalno su joj obecavali zivot ako kaze ko su, medu prisutnima, komunisti, a ona je cutala, kao nijema. Njen izmuceni pogled jos jednom je obuhvatio zbjeg, koji je sada bio mnogo veci od onog sto ga je ona predvodila kroz Grmec. Bio je opkoljen cijevima njemackih mitraljeza.

Bez rijeci, laganim korakom, uputila se stolu pod bagremom. Kada je stala pod vjesala, obratila se opet zarobljenom zbjegu... Ali je omca prekinula njene rijeci.

Gledam u ovu njenu fotografiju snimljenu pod vjesalima. Njemacki vojnik koji joj je namakao omcu na vrat pao je u Zagrebu, na Savskoj cesti. U njegovoj torbici pronadena je fotografija na cijoj je poledini pisalo, pedantnim njemackim rukopisom: "Lepa Radic, uhvacena partizanka". I to je bilo sve sto su o njoj saznali.