Baka, On, Đak i Slon - Branko Copic
oglasi ¨Kupusnog lista¨
Evo novina ¨Kupusnog lista¨,
ovde se piše istina čista,
istina crna, siva i bela.
Evo, na primer, oglasnog dela
Mala Moja iz Bosanske Krupe - Branko Copic
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sisao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, djecacke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga daka,
svjetlokosog i ociju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naisla si kao lak oblacak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i ocinstvo,
kako mi se zovu ukucani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noci
tvoje mi je ime saputala.
Lebdjela si ispred dacke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu nae dakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sacuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjecanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno, vec mi kosa sijedi,
gledam Unu, cuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe vise nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Nacega starog doktora Jana
telefon zove s Kalemegdana:
¨Doktore dragi, hitno je vrlo,
imamo gosta, boli ga grlo!¨
¨Imate gosta?
Da nije stranac?¨
¨Pravo ste rekli. Jest', Afrikanac!¨
¨Doci cu brzo, za jedan sat.
Kazite samo: na koji sprat?¨
¨Na kome spratu? Tesko je reci,
boli ga citav - drugi i treci.¨
Cudom se cudi nas doktor Jan:
¨Kakav bolesnik? Je l' trospratan?¨
¨Doktore, jeste, to nije varka,
zovemo, znate, iz zoo-parka.
z irafu jednu boli nam vrat,
a to je - drugi i treci sprat.¨
U skolu idem, s brigom se spremam,
lekciju ne znam, jer knjige nemam.
Na Karaburmi, kod cika - Vase,
juce mi bukvar pojelo prase.
Izjavu dajem pred svetom celim:
svaku cu dvojku s gicom da delim!
Gdje da nadem vidovnjaka
iz proslosti da te zovne,
moj kucove, moj Sarove,
vjerni druze iz osnovne.
Nesto slutim, svi su znaci,
ukrali te carobnjaci.
I djetinjstva razigrana
svakog jutra, pamtim zivo,
ti si mene, bistra oka,
u dvoristu sacekiv'o.
Zborio ti pogled rjecit:
¨Ja sam tebi drugar vjecit!¨
Kad u ąkolu jutrom podem
ti me pratis komad puta,
a pred vece, sacekas me,
srecan, repa uzdignuta.
¨Gdje si?¨ - cekam kad ces reci,
na svoj nacin, mio, pseci.
Vec osnovnu zavrsavam,
raste momcic, djedov Baja,
a ti cekaą, znan i voljen,
kao nebo zavicaja.
I joą si mi vjesto krio
da si davno ostario?
Na vojnu sam otisao,
rat ratov'o, zanat zao,
a kada se domu vratih,
ti me nisi docekao.
Moj Sarove, srece lose,
zasto mi te ukradose?
Kolibe evo na kraju sela,
carobnjak takve gradi,
cadava, mrka, sa jednim okom.
S ta li se u njoj radi?!
Cuje se zveket, lupa i tutanj,
jos ce da grune mina!
Da nije tamo veątac iz price,
okiva Brku, dzina?
Ne boj se, bato, slobodno pridi,
ulazi, nije varka.
Tu ces da nades kovaca starog,
suseda moga, Marka.
Kasno je vece, bura se sprema,
oblaci nebom jezde,
a kovac grmi cekicem teskim,
iskiva zlatne zvezde.
Eh, sada znadem zvezdanog tvorca,
tu vise nema tajne:
to stari kovac veceri svake
prosipa iskre sjajne.
Nekad je nebo tuzno i crno,
nocna pustinja prava.
Znadem i zasto, to cu ti reci:
umorni kovac spava.
Ponekad samo prosine mesec
kroz oblak lika snena.
To ti je vatra kovaca Marka,
tinja - zaboravljena.
Baka, On, đak i slon - Branko Copic
Mala Moja iz Bosanske Krupe - Branko Copic
Bolesnik na tri sprata - Branko Copic
Izjava - Branko Copic
Prica O Sarovu - Branko Copic
Zvezdani Kovac - Branko Copic
Na Petrovackoj cesti - Branko Copic
Otac Grmec - Branko Copic
Bosanski trkači - Branko Copic
Rastanak - Branko Copic
Ježeva Kucica - Branko Copic
SLAVNI LOVAC
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
LIJINO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
KOD LIJINE KUĆE
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
NOĆ
Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
RASTANAK
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
POTJERA
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.
VUK
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
MEDO
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!
PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
TRI GALAMDžIJE
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!
KRAJ
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.
Otac Grmeč - Branko Ćopić
Sela u ognju, rumene vode, topovi iz daljina,
ćutanje majke Todore, nad sjenom Jovana sina.
Kroz tugu putnika vjetra i noći budne, nemirne,
kroz oblake pospala stada i bijele i prozirne
gudi mi pjesmu starina-
Grmeč planina:
Krajino moja, dusmanskom kuglom uzorana,
aljino crna ,duboko zarezana,
suzama zalivenai krvlju pokopana.
Dječico moja, brkonje stare i momci bez naušnica,
u trideset i tri zasjede rasijana,
na trideset i tri rova okušana,
kraj trideset i tri druma ukpopana.
Ej, djeco moja, ej travo zelena,
pred svakim grobom okrvavljena,
čeličnom kosom pokošena.
Dok mi vjetrovi kosu češljaju i grudi mećave biju,
čujem vas u daljini, kad vaši mitraljezi
posmrtno ruvo šiju,
krvavu sjetvu siju,
na me se s brda smiju.
Junački samo djeco, vučadi rasla u gori,
otac vas Grmeč gleda:
Žestoko! Obori!
Ja sam vas opaso snagom, nijeste rasla u svili,
s moga kamenog dlana bistru ste rosu pili,
u sto ste smrti bili,
i hiljadu blatnih noći izgazili;
jesenja svitanja mijesili;
krvavim cestama pjevali
i na bodljivim žicama umirali.
Oblačno ćutah u noći, kad su vas na vjetru klali,
ispod krvava noža ume ste gledali
i osvetu čekali.
Pod mojim skutom bjegunica Jelena u crno zavijena
udovički jeknu kraj sina nejaka:
Planino moja, planino tugo velika,
ne hraniš li, goro, u sebi junaka,
kriješ li osvetnika?!
Hajdučki zemani vučki u puste se klance vratili,
u moje klance jadikovce,
oko mene starca stuštenog vi ste se , djeco, sjatili,
pred krvničkom kućom grmečko vuče zavija,
oči mi kresnuše munjom-
zagrme sveti Ilija.
Čete se prosuše u gori odnjihane,
čeličnom vjerom opasane,
na mojim grudima triput zaklete,
da se nikom ne uklone s puta.
Ranjeno riknu krajiška mečka ljuta.
Hej, dječico moja rođena, za pjesmu stvorena,
kako ste na cijevi jurišali,
kako ste pred žicama u grču padali.
(Avaj, proklete ,žice, ukrsnice, odakle li se vučete
i moju Krajinu sapinjete!)
Moje su vas, djeco, oči gledale
i čas u suncu sijale,
a čas u ljetnom pljuskui pjevale i plakale.
A u smiraj , bitke, u večeri klonule,
hiljede ranjenika u moj su zagrljaj tonule:
Na mojim grudima krvava glava
i oči vatrom upaljene,
i blijede ruke, noge polomljene
mladosti moje iskrvavljene-
sto i tri bitkena juriš dobijene,
sto i tri staze jutru otvorene.
Niko vas, djeco ne može predobiti,
snaga vaša neznana u meni se krije,
srce Krajine duboko u mojim grudima bije.
Pa ko će planinu razoriti,
ko će saviti visove plamene,
ko li će srce skriveno pronaći,
za svakim drvetom kuca, iz svake dolje kamene.
U pećini neznanoj junak se Nebojša budi,
momak sunčana sela,
konaj mu sprema i sablju dajezačarana dragana vila,
planinska vita jela...
Iznad Krajines svečano i mirno
u sunce gorim,
čelo mi tone u nebo prozirno.
Veliko svitanje čekam, srce mi radosno bije,
daleko su mi djeca, jedva se mitraljez čuje,
posmrtnu košulju šije
i pobjedom se sije.
Hej, heej , djeco, vučadi rasla u gori,
naprijed, ne stojte, naprijed!
Žestoko! Obori!!!
Na Petrovačkoj cesti - Branko Ćopić
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...
Bosanski trkači - Branko Ćopić
Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda,
pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.
Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.
Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.
Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.
Rastanak - Branko Ćopić
A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.
Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.
